Dr Dejan Stojanović: Šta obnova Deliblatske peščare i drugih opožarenih područja zaista podrazumeva

Posle požara koji su ovog leta zahvatili Deliblatsku peščaru i druge krajeve Srbije, u domaćoj javnosti se pokrenula priča obnove izgorelih područja. Vlada Srbije u tehničkom mandatu usvojila je početkom oktobra i Sanacioni plan za obnovu Deliblatske peščare, piše dr Dejan Stojanović za Klima101.

Shutterstock

Međutim, stiče se utisak da među naučnom i stručnom javnošću možda nedostaje razumevanje oko toga šta „obnova” u ovom slučaju zaista podrazumeva: usled klimatskih promena, više ne postoje uslovi koji su vladali kada su nastajale i rasle letos izgorele šume.

Samim tim, mi ne možemo samo obnoviti ono što smo u požarima izgubili. Ako pričamo o obnovi, šumu više ne treba da obnavljamo prema tome kakva je ona bila, nego prema tome kakva će klima biti kada ta stabla budu imala 50 ili 100 godina.

U Evropi, 75% današnjih mladih stabala će do kraja veka rasti u klimi koja im ne odgovara

Ranije ove godine, na tu temu bilo je objavljeno jedno važno istraživanje, koje je posmatralo obnovu velikog broja evropskih šuma posle velikih sušenja i napada potkornjaka od 2018. do 2020. godine.
U ovom istraživanju, autori iz više evropskih zemalja pregledali su 849 oglednih površina u deset zemalja, i našli su da se šuma nakon ovih događaja obnavlja dobro, i da gotovo svuda ima podmlatka.

Međutim, najčešća vrsta u tom podmlatku je opet smrča, upravo ona koju su suša i potkornjak prethodno pokosili.

Dalje, procenjuju autori, prema umerenom scenariju globalnog zagrevanja (RCP4,5), čak tri četvrtine ili 75% tih mladih stabala će do kraja veka rasti u klimi koja im ne odgovara.

Drugim rečima, šuma se vraća posle katastrofe, ali se vraća šuma koja nije optimalna za te uslove.
Važno je napomenuti da ovakvi modeli ne kažu da će se stablo osušiti onog dana kada, usled zagrevanja, više ne bude bilo u svojoj klimatskoj niši.

Drveće je dugovečno, ima određenu „plastičnost”, a lokalni uslovi mogu dugo da ga čuvaju. Ali život van svoje niše znači stalni stres, a stablo pod stresom mnogo lakše strada od naredne suše, štetočina i bolesti ili požara.

U Srbiji, najugroženija su staništa jele, bukve, smrče, hrasta lužnjaka…

Nažalost, Srbiju čekaju slični, a na nižim nadmorskim visinama i teži problemi od centralne Evrope.
U radu koji smo objavili još 2013. godine u časopisu Agricultural and Forest Meteorology, procenili smo da su već u periodu 2001-2030. više od 20% bukovih šuma u Srbiji van bioklimatske niše bukve.
Ovaj udeo će do 2071-2100. godine dostići 90 odsto, pri čemu bi oko polovine bilo preko praga pri kojem je u Evropi zabeleženo masovno sušenje bukve.

Ove godine smo objavili analizu za šest najvažnijih zaštićenih šumskih područja u Srbiji: Kopaonik, Tara, Golija, Stara planina, Đerdap i Fruška gora. Posmatrali smo osam vrsta iz Nacionalne inventure šuma i najnovije scenarije klimatskih promena.

Pri najnepovoljnijem scenariju, do kraja veka pogodna staništa jele smanjila bi se za oko 72 odsto, lipe za 59%, bukve za 47% i smrče za 40 odsto, dok bi kitnjak ostao na istom, a medunac čak dobio na prostoru. Doduše, to ne znači da će npr. hrast medunac moći tako brzo da se proširi na nova, povoljna staništa.

Ovde bih posebno izdvojio jelu (Abies alba). U našim projekcijama ona je najugroženija od svih osam posmatranih vrsta: pri najnepovoljnijem scenariju gubi oko 72 odsto pogodnih staništa u zaštićenim područjima, a npr. na Staroj planini gotovo ceo prostor prestaje da bude klimatski pogodan.
Jela je vrsta hladnijih i vlažnijih planinskih šuma i ona nema kuda da se „povuče”, odnosno ne može se pomeriti ka većim nadmorskim visinama jer su naše planine niske.

Odmah uz nju je smrča, koja već danas strada od suše i potkornjaka, i bukva, naša najrasprostranjenija vrsta, koja će se „povlačiti” sa nižih nadmorskih visina.

Kao simbol bih pomenuo i Pančićevu omoriku, naš endemit i reliktnu vrstu sa svega nekoliko prirodnih nalazišta u kanjonu Drine i okolini. Sa kolegama iz Banjaluke trenutno pratimo mikroklimu na opožarenim i neopožarenim površinama omorike, jer je pitanje kako se ona obnavlja posle požara za nju doslovno pitanje opstanka.

Nove sadnice ne mogu da prežive, ali i stara stabla beleže usporeni rast

Drveće uveliko i na različite načine beleži uticaj klimatskih promena.

U Sremu smo izmerili godove 114 stabala hrasta lužnjaka i poljskog jasena, sa zapisima dugim oko 140 godina.

Primera radi, lužnjak je pre 1904. godine u proseku pravio god debljine 2,72 mm, a u periodu od 1994. do 2023. svega 1,06 mm, što je suštinski značajno usporenje rasta.

Važno je razumeti da hrast lužnjak i dalje stoji tamo gde je bio pre 100 godina, ali živi na granici, i obnova jedne takve šume istom vrstom, na istom mestu, je sve teža i neizvesnija.

Ovog leta smo kroz sistem NIMOS (Nacionalni Inteligentni Monitoring šuma Republike Srbije), kojim sa Instituta za nizijsko šumarstvo satelitski pratimo šume i požare za JP „Srbijašume”, JP „Vojvodinašume” i nacionalne parkove, pratili velike požare, između ostalog na Deliblatskoj peščari.
Kada takva površina izgori, nema „vraćanja na staro”. Ono što će tu izrasti zavisiće od toga šta posadimo, šta nikne samo i kakva će klima biti narednih decenija, a ne od toga kakva je šuma tu bila pre požara.

Potrebno je da promenimo naš odnos prema nekim vrstama. Primera radi, medunac: to je mali, kvrgavi hrast toplih, suvih i kamenitih padina, koji se kod nas obično doživljava kao „šikara”, bez prave šumarske vrednosti, jer ne daje kvalitetno drvo.

Međutim, u našim modelima on je jedina od osam vrsta koja do kraja veka dobija prostor, i to u svim scenarijima i u svim zaštićenim područjima, a uz njega se dobro drži kitnjak.

Slična priča važi i za cer i druge termofilne hrastove.

Ove vrste neće zameniti bukvu ni jelu po vrednosti drveta, ali će možda biti jedine koje će na mnogim mestima uopšte moći da održe šumu, a samim tim i druge ekosistemske usluge (zaštitu zemljište, sprečavanje vodne i eolske erozije i vezivanje ugljenika). Mislim da je vreme da ih prestanemo posmatrati kao vrste od manjeg značaja.

Ali ključna promena nije samo u izboru vrsta, nego u načinu razmišljanja. Nećemo vratiti naše nekadašnje šume, već ih moramo prilagoditi klimatskim promenama i budućim prilikama.

To znači mešovite šume umesto čistih, više vrsta otpornih na sušu, i oslanjanje na prirodni podmladak tamo gde on ima budućnost.

O autoru

Dr Dejan B. Stojanović je doktor ekoloških nauka i naučni savetnik na Institutu za nizijsko šumarstvo i životnu sredinu, Univerziteta u Novom Sadu. Spada u najcitiranije istraživače u oblasti šumarstve i ekologije u Republici Srbiji.

Preneto sa Klima101.

Na teritoriji Srbije je samo tokom avgusta meseca ove godine ...

Kompanija Wireless Media Group (WMG) podržala inicijativu „Spasi svoju jelku” ...

Požar iz avgusta 2026. zahvatio je hiljade hektara Deliblatske peščare. ...